U prašnjavom podrumu, u kutiji označenoj samo s “Arhiva Glazbe”, ležala je misteriozna kolekcija snimljenih kazeta iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Dok je prašina polako padala na omote sa šarenim naslovima, staromodni kazetofon je željno čekao da ponovno reproducira zvukove s tih kazeta.
Kada je pak pronađena ta kutija, zaljubljenik u retro glazbu osjećao se kao da je otkrio blago. Odlučio je istražiti ovu glazbenu arheologiju i podijeliti je s drugima kroz svoj radio show na Radio Crash-u.
Svakog tjedna, on bi se zaključao u podrum, omotao slušalice oko ušiju i puštao zvukove koji su se činili kao da su zaključani u vremenu. Bilo je to putovanje kroz alternativnu scenu osamdesetih, kroz sviranje sintesajzera o post punku, kroz emotivne stihove i zvukove koji su pulsirali iz dubina undergrounda.
Kroz svaku kazetu, ovaj zaljubljenik u glazbu otkrivao je priče. Priče o bendovima koji su sanjali o osvajanju svijeta, o tinejdžerima koji su se zaljubljivali na plesnim podijima uz zvukove novog vala, o ljudima koji su tražili svoje mjesto u svijetu kroz glazbu.
Dok je Radio Crash putovao kroz vrijeme i prostor, privlačeći nove slušatelje s nostalgičnim zvukovima osamdesetih, ovaj ljubitelj glazbe je shvatio da ove pjesme nisu samo arheološki artefakti. One su bile žive, pulsirajuće, gotovo magične. One su imale moć da povežu ljude iz različitih vremena i mjesta, da izazovu emocije i uspomene.
I tako je Radio Crash postao više od običnog radija. Postao je most između prošlosti i sadašnjosti, između ljudi koji su se možda osjećali izgubljeno u vremenu i prostoru. Bio je to podsjetnik na snagu glazbe koja nikada ne prestaje da nas povezuje, da nas podiže i da nas inspirira, bez obzira na to koliko je vremena prošlo od njenog stvaranja.
